KUM DAČA !

Kum Dača sa kumom Mirom  i kuma Dragicom !

Moram ti se ispovediti,kume moj!Kao ocu i majci,kao nekom mom najbližem, kome uz šaptaj duše  mogu reći sve. Prazno je i tužno oko nas od kada si za uvek otišao. Znam i hoću da verujem, da ti je tamo bolje nego nama ovde!Da si  našao svoj mir i da živiš sa istim onim dostojanstvom kao što si skoro devet decenija živeo i hodao sa nama po zemaljskim prostranstvima,po vlažnim travnjacima,snegom pokrivenih bregova i livadama prepunih šarenog mirisnog proleća.Bio si takav kakvog te je narod voleo i opisivao i to odmah,istoga časa,kada bi zamakao ulicom Kosovskom.

Bože,kakav je to divan čovek.Nikada nije prošao  a da se ne javi i pitao za zdravlje, za život, za muke i radosti...Pravi gospodin! Pogledaj ga! Volim to njegovo dobro veče, laku noć, dobro jutro...Niko tako toplo i srdačno to  nije znao da izgovori kao doktor Dača..

Još jedan pogled ka njegovoj figuri koja je tiho i nečujno odmicala. Hodao je kao preplašeni srndac, skoro nečujno. Da nekog ne prekine u mislima i razgovoru. Nije se klatio ni povijao. Uvek se trudio da izgleda stasito i dostojanstveno .Plenio je svojim krupnim očima, uvek urednom fruzurom i pitomim osmehom na licu. Bio je to pogled čoveka koji je  priželjkivao susretanja, razmenu osmeha i lepih reči. Nikuda nije  žurio  a uvek je stizao. Pravo kao strela iskoračio bi jedan, pa drugi korak,kao jednu pa drugu notu dok je  sklapao  svoju melodiju,koju nikada niko nije čuo, jer je smišljana i pevana za dušu i srce njegovo. Ne, ne usudjujem se da nagadjam koja bi to pesma bila, mada smo mnoge otpevali zajedno. Svaka naredna, sledeća i nova, bila je naša. 

Sve je isto moj kume.Kosovskom idi neki drugi ljudi,namršteni,od nečeg uplašeni. Sve im je teško i sve im je muka pa i to dobro veče,niko ti neće reći,onako kao si ti to govorio,mekano,melodično i toplo ali razumno,čujno i razgovetno.Ne znaju oni mene, ne znam ni ja njih. Ćutimo kao da se nikada nismo videli,sreli ni reči progovorili.A u vazduhu se i dalje oseća onaj isti  miris nagorele  bukovine,dok crni i teški dim kulja iz dimnjaka za koga su neki naši sugradjani imali samo reči hvale, jer bolje je, šaputali bi sebi u bradu, da  on kulja nego  da ga nema. Preživećemo mi to, samo neka  ljudi rade. A bogami kume nije baš tako.Gradom se proširila epidemija kancera.Dešava se da u jednom danu bude po nekoliko sahrana.

Vozovi više ne dolaze. Stanica je davno opustela,a nema ni dečije graje dole u rupi gde  se igrao najbolji fudbal na svetu,čula po neka psovka,poletela ruka na druga,a samo koji čas kasnije kao da ništa nije bilo.Nema toga moj kume,ali  ima  nečeg što je večno i neprolazno. Samokovo se sprema da ozeleni! Proleće samo što nije...

Presvlači se šuma,odbacuje onu sivu i tešku zimsku odoru,a navlači nove zelene  haljine,koje poigravaju  i trepere na dodir nestašnog prolećnog vetrića, koji bi da zaviri svuda, pa i pod suknjicu mlade tek stasale breze. Samokovo je naša duša i naše srce i ako smo se u  nešto na prečac zaljubljivali, to je njegovo ponovno podmladjivanje i radjanje. Sećaš se onog  tihog pa sve jačeg  huka, kada bi  vetar  svirao svoje poslednje  taktove prave prolećne simfonije pokušavajući da nadjača  moćni horski krešendo  slavuja ,dok su u transu ispevavali svoje  ljubavne melodije. A uveče, kada se pun mesec nasadi i to gore na vrhu ozelenele šume i to u deset, tačno u deset, javila bi se i ona naša kukavica, tek da nagovesti da je  pristigla i da će od sada pa do pozne jeseni svake večeri ponavljati  jednoličnu melodiju kuku-kuku-kuku...Ljudi su svašta pripovedali kada bi čulu  poj kukakvice.Te nesreća, te sreća, te ovo, te ono. A ništa se nije dešavalo, život je grabio svojim tokom, jedni su dolazili, drugi odlazili.

Na našem brdu, u vilajetu dobrote, ljubavi i neopisivog poštenja i poštovanja, vreme je stalo. Došli  su tu neki drugi ljudi, doneli svoje navike, izradjali decu sa ženama koje još uvek nisu naučili lekciju da im od komšija nema prečeg prijatelje.Ćute komšije kao zaloveni a mi smo,znaš ti to dobro, navikli da vrata ne zaključavamo, da u svaki ručak zavirimo, dobru domaću kafu gustiramo a svako jutro blagosiljamo zašićerenom ljutom rakojom. 

 Naše zajedničko dvorište, gde smo živeli od jutra do mraka, sada je njihov parking. Naredjani automobili ,svuda gde im padne napamet i ljute i namrštene face, ako bi se kojim slučajem drznuli da i mi uparkiramo svoj auto. Na tom dvorištu  smo, moj dragi kume, odigrali sve svadbe i ispevali  mnoge pesme. Najpre sam se ženio ja, pa Milivoje  i onda  Dragoljub. Mi smo se menjali ali ti i Mirjana, Danijela, Dejana  uvek ste bili sa nama.Tri brata, ili kako bi to  pevala moja pokojna majka Raška „Nas trojicu majka ima“ a jedan kum.Trojno kumstvo. Retko gde i retko kada, večno i neraskidivo.

Za uvek će ostati u sećanju krštenje u maloj Svetosavskoj crkvi u Beogradu, kada je  moj tek rodjeni sin Luka, danas svršeni doktor medicine zaposlen na Institutu za reumatologiju, okupio sve nekrštene Pavloviće i Trifunoviće. Pop Ratko, koji je obavio čin  krštenja, čak  devetoro nekrštenih, kaže da u njegovoj karijeri nije imao tako masovno krštenje.

Vuče me  sećanje na to krštenje dok iz pozadine i danas čujem kako tiho i zanosno,svi kao jedan, pevamo pesmu koju smo samo mi znali i pevali "Još mi njena kosa majko na jorgovan miriše"Jednom, pa drugi put, pa stoti put. Kako nas je ta pesma spojila, očarala i za uvek osvojila. Bila je to naša pesma !

Jače od svega,ponovo čujem zov iz našeg dovoriša.Vrati se, završi priču da ne ostane nedorečena.  

Iz tog dvorišta smo, moj kume,  otpratili najpre moga oca Ljubinka, pa bratanca Milana, moju majku Rašku a kada si ti otišao, pre godinu dana, tamo je vreme stalo. Bašte su davno zarasle u korov, stare kuće se nakrivile, dimnjaci pali, sa krova je odletelo po nekoliko crepova. Ne čuje se  ni reč, ne pije se kafa, zašićerena ljuta rakija, ne priča se šta će se posejati u malim lejama. Koliko crnog, koliko belog luka, strukova salate, peršuna, šargarepe a kada dodje vreme poznatog  paradajsa „jabukara“, paprike šilje i onih malih ljutih faferona. Svuda okolo po koji struk blitve, cvekle i po neka odžak krompira. Da li je trešnja cvetala a orah pustio rese. Lagano rilj po rilj, korak po korak, pa onda kafica, priča, popodnevni odmor u hladovini stare kuće, a uveče kada zvezde  bljesnu nad Samokovom, a  pun mesec se  odozdo  prikrada  da zasija punim sjajem, vreme je da se krene  kući. Korak po korak, mirno i dostojanstveno.

Dobro veče doktore i laku vam noć !

Laku noć i vama komšija!

Proživeli smo mnogo godina  lepog, srećnog, radosnog ali i tužnog života. Uvek si bio sa nama i uz nas i zato je ta  praznina  u našim životima, od kako si ti otišao u rajske vrtove, duboka i nepregledana, tužna  i nenadoknadiva. Dok smo živi, živećeš i ti sa nama, dragi moj kume! Neka ti je laka zemlja i večna slava !

ŠUT KARTA ZA MMF !

U svim svojim tekstovima u kojima sam čak i grubo napadao politiku ŠTEDNJE i nenormalnog SIROMAŠENJA stanovništva, uvek sam tvrdio da za tako nešto nema potrebe.Vučić je podlego nekim svojim suludim idejama i odlučio da udari  na penzionere, prosvetu i zdravstvo, OTIMAJUĆI od plata i penzija i poslednji zalogaj. Pravdao je to zahtevima MMF a zapravo radilo se o zahtevima svetskih KOŠTAPLERA koji su sprovodili politiku totalnog DUŽNIČKOG ropstva i POLITIKU koja je sprovodjena u interesu, pre svih, SAD. Njih je u tim famoznim pregovorima zanimalo samo jedno, da li je Srbija sposobna da izvrši svoje obaveze iz naredne tranše kredita. I ništa drugo. Setite se kako su surovo udarali na najosetljivije tačke društva, najpre na penzionere tržeći da im se penzije svedu na  nekih dvesta do 250 EU.

Kada su oni ćutali, u njihovo ima govorio je Paja Petrović, dečko sa Dedinja,za koga njegove kolege tvrde da je bio dobar student Ekonomije ali su uvek prećutkivali da kažu da je on zapravo sin poznatog Titovog aparčika Dušana Petrovića Šaneta, koji je godinama vladao Šumadijom.Ovaj dobri momak oženio se svojom koleginicom sa Dedinja i nikada u životu nije osetio dan a ni minut  najobičnijh životnih muka kroz koje smo prolazili svi mi iz te ili nekih drugih generacija. On je leto provodio na Brionima a mi na Savskoj plaži izmedju dva mosta.On je imao sve, ne zato što je bio bolji i genijalniji od nas već zato što mu je moćni tata to obezbedio. I taj čovek, u liku predsednika Fiskalnog saveta, besomučno je gura ideju ŠTEDNJE i SIROMAŠENJA stanovništva. Prekjuče je bio kategoričan:penzije ne smeju da se podiži najmanje još dve godine... i pazite sada kakav cinični zaključak, U PROTIVNOM, PAŠĆE SVE U VODU ŠTO SMO DO SADA UŠTEDELI ! U čemu je problem i zbog čega se ja suprostavljam OBAVEZNOM provlačenju naroda kroz blato bede i siromaštva? U tome, što nam ti ljudi, na čelu sa predsednikom Vlade, nikada nisu ponudili neku drugu opciju, blažu i realniju. Ovo što oni rade, to je direktno podsticanje ubrzane prirodne- selekcije, umiranja i nestajanja i forsiranje migracionih tokova gde sve što može i zna, odmah beži i zemlje. A sve je počele onako naivno, najpre godina dana a zatim tri i povećanje  penzija od 1,5 posto što na svakom svom javnom nastupu Vučić histerično komentariše ovim rečima: ŠEZDESET posto penzionera, misli na one koji imaju penzije ispod 20 hiljada dinara, NIKADA u životu nisu imali OVOLIKE penzije!!! Ili da pukneš, poludiš ili za uvek zanemiš. Zbog toga ja iz sveg srca podržavam prof.Stivena Keena koji kaže:

       Odbijte ugovor sa MMF-om,pohapsite bankare i izaćićete iz krize!

Steve Keen, profesor ekonomije i financija na Sveučilištu Zapadni Sydney, ugledni je australski ekonomist, a najpoznatiji je po tome što je predvidio globalnu krizu.

Oštar kritičar ekonomije, teorija i metodologije na kojima počiva današnja ekonomska znanost razvio je model u koji je uključio banke, dug i novac i dokazao da prije velike oluje u ekonomiji vlada bonaca u koju se globalne ekonomije uljuljkaju uoči početka katastrofe. Glavni uzrok kolapsa ekonomije su privatni, a ne javni dugovi, smatra Keen.

Privatni dug, a on je rastao desetljećima i prešao je rast BDP u posljednjih četrdeset godina, u američkom slučaju privatni dug rasao je s oko 25 posto BDP pedesetih godina prošlog stoljeća i došao do 150 posto BDP 2005.

Svijet je postao ovisan o dizanja kredita kao gorivo za ekonomsku ekspanziju, a kad je dug prestao rasti, ekonomija je pala – kaže Keen.

Ovaj ekonomist je još 2005. godine počeo držati seriju predavanja po uglednim sveučilištima sa tezom da je slom globalne ekonomije neminovan. Ipak, premda rado viđen gost i zanimljiv govornik, njegove riječi nisu dopirale do vlada. I tada, kao i danas, glavna briga vlada bio je javni, odnosno državni sud, a ne privatni dug kojeg Keen smatra ključnim.

Privatni dug je važan, jer banke kreditiranjem stvaraju novac i novu potražnju. To je glavni izvor širenja ponude novca u našoj ekonomiji, a novčane zalihe će rasti i ekonomija će rasti ako novi krediti prelaze otplatu starih dugova.

Koji su glavni uzroci globalnog financijskog kolapsa?

Glavni uzrok bio je rast privatnog duga, a on je rastao desetljećima i prešao je rast BDP-a u posljednjih četrdeset godina; u američkom slučaju privatni dug rastao je sa oko 25 posto BDP-a pedesetih godina prošlog stoljeća i došao do 150 posto BDP-a 2005. Svijet je postao ovisan o dizanju kredita kao gorivu za ekonomsku ekspanziju, a kad je dug prestao rasti, ekonomija je pala.

Ali to je proces koji ne može ići zauvijek, jer dug ne može postati beskonačno veći od prihoda. Iako je teško uspostaviti maksimalnu razinu, empirijsko istraživanje koje je proveo američki bankar Richard Vegh utvrdilo je da se svaka kriza u posljednjih 150 godina u svijetu dogodila kad je privatni dug premašio BDP za 1,5x puta. (Hrvatsku tek čeka ulazak u krizu?)

Amerika je doista ispunila te kriterije tijekom dvetisućitih godina, a Kina ih je premašila u posljednjih pet godina. Dakle, kriza u SAD bila je predvidiva, a vjerujem da će se kriza dogoditi u Kini u idućih godinu ili dvije – zaključuje Keen.

Kad je riječ o zemljama koje su najefikasnije isplivale iz krize Keen navodi Island.

Tamo su političari htjeli učiniti ono što su činili svi drugi, da spase banke, a ne dužnike, nametnu mjere štednje. Ali ljudi su opkolili Parlament, predsjednik je odbio ugovore s MMF i pobuna je značila da je Island otpisao svoje dugove, podržavajući dužnike, a ne vjerovnike. I osim toga, procesuirali su bankare.

Island je izašao iz krize bolje nego li bilo koja druga zemlja, iako je u jednom trenutku privatni dug u bankama bio oko 1.000 posto njihovog BDP – zaključuje profesor Keen.

Najgore se s krizom nosi eurozona gdje su nametnute mjere štednje zbog lažnih uvjeravanja da je javni dug pravi problem i da će štednja dovesti do rasta. Ove politike su izazvale drugu Veliku depresiju, smatra Keen.

Nepotrebna patnja Grka

“Najgore prošli ljudi u zemljama poput Grčke, Španjolske, Portugala, koji su morali proći kroz nepotrebne patnje programa štednje koji je pogrešno identificirao problem kao posljedicu javnog duga. Mnogi ljudi počinili su samoubojstvo zbog pogrešnih politika. Trebamo političko vodstvo koje može razumjeti složene sustave, od ekonomije do ekologije”, navodi Steve Keen.

Kako ste uspjeli predvidjeti veliku financijsku krizu koja je od 2008. zahvatila svjetsku ekonomiju?

U kasnim 1980-ima čitao sam radove Hymana Minskog i postao uvjeren da je njegovo objašnjenje kapitalizma točno. Izgradio sam matematičke modele njegove hipoteze financijske nestabilnosti za svoj doktorat i ti su modeli pokazali ne samo da će se kriza dogoditi nego da će se dogoditi kad stopa rasta privatnog duga bude usporena, ali i da će krizi prethoditi razdoblje prividne mirnoće. Kad sam vidio da se ova oba obrasca pojavljuju u podacima – dizanje duga i istovremeno pad nezaposlenosti i inflacije – vjerovao sam da je kriza neizbježna. Počeo sam s javnim upozorenjima da će se kriza dogoditi još u prosincu 2005.

Zašto mainstream ekonomija nije predvidjela ovu krizu?

Mainstream ekonomija zanemaruje privatni dug uz argument da je “dug novac koji dugujemo sami sebi” – odnosno da pozajmljivanje povećava dužnikovu potrošačku moć, ali smanjuje vjerovnikovu, međutim uz mali ukupni učinak. To je točno za situacije kad jedna osoba posuđuje novac drugoj jer se onda radi o izmjeni postojeće, stalne količine novca. Ali, to nije istina kod bankovnih kredita, koji stvaraju novi novac i potražnju kad je kredit realiziran, ali uništavaju novac i smanjuju potražnju kad se dug otpla­ćuje. Ignoriranjem ove bitne značajke kredita banaka, ignorirali su i uzroke krize i prividno blagostanje koje se pojavilo uoči krize.

Zašto je privatni dug tako važan za razumijevanje financijskog kolapsa i same financijske sfere?

Privatni dug je važan, jer banke kreditiranjem stvaraju novac i novu potražnju. To je glavni izvor širenja ponude novca u našoj ekonomiji – a novčane zalihe će rasti i ekonomija će rasti ako novi krediti prelaze otplatu starih dugova. To je bio slučaj tijekom šest desetljeća od 1945. do 2008.: svake godine novo kreditiranje prekoračilo je otplatu duga, te je ukupni dug rastao brže od BDP-a za tih 60 godina. Ali to je proces koji ne može ići zauvijek, jer dug ne može postati beskonačno veći od prihoda. Iako je teško uspostaviti maksimalnu razinu, empirijsko istraživanje koje je proveo američki bankar Richard Vague utvrdilo je da se svaka kriza u posljednjih stotinu i pedeset godina u svijetu dogodila kad je privatni dug premašio BDP za 1,5 puta ili kada je omjer porastao za oko 20 posto – na primjer sa 135 posto do 155 posto tijekom pet ili manje godina. Amerika je uistinu ispunila te kriterije tijekom dvijetisućitih, a Kina ih je premašila u posljednjih pet godina. Dakle, kriza u SAD-u bila je predvidljiva, a vjerujem da će se kriza dogoditi u Kini u idućih godinu ili dvije.

Što mislite o studentskim pokretima koji zahtijevaju izučavanje alternativnih ekonomskih znanosti umjesto neoklasične?

Mislim da su zahtjevi studentskih pokreta izvrsni. Alternativne poglede kako kapitalizam funkcionira treba izučavati sve dok ne evoluira pristojna paradigma. To bi moglo trajati desetljećima, a u međuvremenu neoklasična ekonomija nema pravo na monopol nastave na sveučilištima.

Što je rješenje za ovu krizu i stagnaciju?

Moramo drastično smanjiti privatni dug: samo kad se vrati na razine koje smo imali 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, kapitalistička ekonomija će opet snažno rasti – mada se sada, naravno, moramo nositi i s ekološkim ograničenjima rasta. To bi se moglo postići onim što ja nazivam “jubilejem modernog duga”, ili “kvantitativnim olakšavanjem za narod”. Iskoristili bi se kapaciteti vlade – kroz središnju banku – kako bi se stvorila novčana podloga za otpis dugova na način da se ne pravi razlika između štediša i dužnika. Oni koji nemaju dug dobili bi novčanu injekciju, oni koji imaju dug trebali bi ga, uz pomoć, otplatiti; i trebalo bi zaustaviti situaciju da banke kreditiraju kako bi financirale špekulacije, a ne investicije.

Što bi svijet, ili globalna zajednica, trebali naučiti iz ove krize?

Najvažnija je lekcija shvatiti kako se lako stvara privatni dug – stvarno nastaje “ni iz čega” te kako banke lako mogu stvoriti previše duga. Moramo prestati razmišljati o dugu kao o nečemu što se događa između dva pojedinca – u situaciji u kojoj onaj koji je štedio novac može taj novac posuditi, a mogućnost da onaj drugi ne vrati taj novac smatra se krađom – i razmišljati na način da je banka poput tvornice koja teži što više proizvoditi, i mora povremeno otpisati dug koji nikad ne bi trebao biti stvoren. Konačno, neekonomisti moraju naučiti da je konvencionalna ekonomska teorija vrlo loše model kapitalizma jer zanemaruje novac, dug i neravnotežu – a sve ove kategorije definiraju aspekte kapitalizma. Trebamo novu teoriju ekonomije koja uzima pojmove novca i duga vrlo ozbiljno, a vidi ekonomiju kao kompleks koji je daleko od ravnoteže sustava.

Koje su posljedice koje osobno smatrate najgorima? Kako će – i hoće li – promijeniti društva u kojima živimo?

Najgore je pojedincima koji su izgubili prihode te u mnogim slučajevima životne ušteđevine zbog ove krize. Možda su još gore prošli ljudi u zemljama poput Grčke, Španjolske, Portugala, koji su morali proći kroz nepotrebne patnje programa štednje koji je pogrešno identificirao problem kao posljedicu javnog duga. Mnogi ljudi počinili su samoubojstvo zbog pogrešnih politika.

Je li kriza pokazala da postoji potreba za novom vrstom vodstva? Na koji način?

Trebamo političko vodstvo koje može razumjeti složene sustave, od ekonomije do ekologije. Naši politički sustavi su dizajnirani kad smo trebali “plemensko” vodstvo protiv drugog plemena. No, ovih dana najveće prijetnje našem opstanku dolaze iz složenosti prenapučenog svijeta u kojemu živimo i potrebne su nam odluke koje su suprotne od onoga što su plemenske vođe sklone učiniti. Na primjer, da bismo sada riješili ekonomsku krizu, moramo smanjiti privatni dug i mi imamo kapacitete da to učinimo. Javni dug je porastao jer je privatni dug prvo postao prevelik, a onda je prestao rasti – čime je uklonio izvor potražnje iz gospodarstva. Ali naši političari jednostavnog načina razmišljanja primjenjuju uvijek jednostavan lijek pokušaja izravnog smanjivanja javnog duga i time gospodarstvo pati. To je jedini rezultat. Povlačim analogiju između naših političara i onoga što oni rade s amaterskim vozačima automobila koji pokušavaju skrenuti desno na cesti i zbog toga voze automobil u krug. Njihov je refleks da i dalje drže volan udesno, ali zbog toga još više proklizavaju – jer zapravo trebaju okrenuti volan ulijevo kako bi se izravnali.

Možete li navesti nekoliko dobrih i loših primjera kako su različite vlade rješavale krizu?

Vjerojatno je krizu najbolje riješio Island. Način na koji su to oni učinili uključivao je političko djelovanje cijele zajednice – što je lako u zemlji koja ima tako malo stanovnika. Politički lideri htjeli su učiniti ono što su činili svi drugi – spašavati banke, a ne dužnike, nametati mjere štednje… ali ljudi su opkolili Parlament, predsjednik je odbio potpisati ugovore s MMF-om i pobuna je značila da je Island otpisao svoje dugove – podupirući dužnike, a ne vjerovnike. I osim toga, procesuirali su bankare. U konačnici, Island je izašao iz krize bolje nego li bilo koja druga zemlja, iako je u jednom trenutku privatni dug u bankama bio oko 1000 posto njihova BDP-a.

Najgore se sa krizom nosi eurozona gdje su nametnute mjere štednje zbog lažnih uvjeravanja da je javni dug pravi problem i da će štednja dovesti do rasta. Ove su politike izazvale drugu Veliku depresiju.