уторак, 16. јул 2019.

MAKRON-MERSI BOKU!


Ne znam kako ste vi prošli u sudaru sa svojim emocijama u trenutku kada je Emanuel Makton čitao svoj tekst na srpskom jeziku.Ja sam pukao!

U podnožju spomenika na Kalemegdanu, podignutom u znak zahvalnosti velikoj Francuskoj za sve što je učinila za Srbiju u Prvom svetskom ratu,odvijala se prava emotivna drama.Govoreno je snagom ustreptelog srca,najpre Makron a potom Vučić.U duhu i snazi poruke ispisane na ovom veličanstvenom spomeniku,koga je izvajao Ivan Meštrović 11. decembra 1930.godine.Na našu poruku ispisanu najtoplijim i najiskrenijim rečima "Volimo Francusku kao što je ona volela nas",on je odgovorio: “Francuska vas voli.Srbija je u našim srvima danas i za uvek“.
Slika govori sasvim dovoljno!

Iskreno!

 Kalemegdan za istoriju !

Na spomeniku koji je u srcu Beograda napisane su reči „Mi volimo Francusku“.To je snaga našeg prijateljstva isklesana u kamenu.U ime Francuske,došao sam da kažem hvala srpskom narodu,izgovorio je Makron na tečnom srpskom jeziku.

Nema više šta da se doda.Ovo je lajt motiv njegove dvodnevne posete Srbiji koju je on učinio 15.i 16.jula 2019.godine.Dvadeset potpisanih ugovora i njegov stav o Kosovu koji se ne podudara sa našim i mnogo toga rečenog tokom ove istorijske posete,sve će to pasi u zaborav ali ono što je isklesano u mermeru na spomeniku gde smo u proteklim godinama,kada smo bili razočarani nekim porukama iz Pariza,ispoljavali svoju netrpeljivost prema svim francuzima koji su okrenuli ledja vekovnoj ljubavi,odanosti i poštovanju Frncuskoj za sve što je učinila za nas,večeras  smo još jednom emotivno pali na kolena i mi i oni i u suzama izgovorili tako snažne,tako iskrene reči koje  se ne uklapaju ni u jedan državnički protokol. Govorila su srca dok su se suze u potocima slivale sa lica.

Sečate se kako smo bili razočarani i ogorčeni dok smo podno Triunfalne kapije u maršu sećana na strahote Velikog rata,gledali Tačija kako duva Makronu u vrat a daleko od njega,na tribini preko puta,lili suze zajedno sa Aleksandrom Vučićem što su nas Francuzi tako ponizili i do bola uvredili.I time izazavali nevidjenu pobunu i grmljavinu u grobovima na Solunskom frontu,Zejtinliku,na Frncuskom groblju u Beogradu i na svim mestima gde su zagrljerni ginuli vojnici Franša d,Eperea i bombaši koje je predvodila legendarna Milunka Savić.Zašto je to tako bilo? Koga to zanima jer sinoć je svet video koliko je  bolna i tragična ta greška koja je  morala ovako da bude ispravljena i demantovana.Da sve puca od emocija i poruka jakih i moćnih kao ona isklesana u meremeru: „Volimo Francusku“ i ova izgovorena podno spomenika“Francuska voli vas“.

Mersi,mesije Makron!



понедељак, 15. јул 2019.

PETI PUT VIMBLDON SE KLANJA NOVAKU I SRBIJI!

Znam da je svako od nas preživljavo i na karaju preživeo veliki meč u funalu ovogodišnjeg Vimbldona.Ono što su odigrali Novak Djoković i Rože Federer,pisaće istorija a po najviše istorija ovog velikog turnira.Istorija tenisa. Razglabaće se mnoge teorije o igri,meču i propuštenoj šansi Švajcarca da po deveti put kući odnose ovaj trofej.SvI su bili spremni za trenutak slavlja osim Novaka koji se iz petnih žila trudio da uveri nekoliko milijardi poklonika ovog sporta da o trofeju on odlučuje. U inat, ispostaviće se,nerealnim željama uspaljene publike.

 Tresle su se tribine na Vimldonu.Od 16.000 prisutnih,njih 15.000 frenetično je navijalo protiv Novaka.Duboko me je to pogadjalo jer sam jedan od onih koji misli da teniska borilišta nisu fudbalski tereni.Da tu ima mnogo više poštovanja i uvažavanja jednog i drugog rivala i da je nemoguće čuti pogrdne komentare,posmeh i bolna zadirkivanja.Pa ako hoćete i otvorenu mržnju.

U stopu ih prate  i komentatori u medijima.Evo šta je smislio novinar SNN:„Spasao je dve meč lopte i pobedio uvek popularnog Švajcarca sa 7:6(5), 1:6, 7:6(4), 4:6, 13:12(2) za četiri sata i 57 minuta, što je najduže finale u pojedinačnoj konkurenciji u istoriji Vimbldona. I, kako je proslavio petu vimbldonsku titulu? Kao i obično, jedenjem trave".Ma nosi se,odvratni kretenu.Pakosniče!

Da ne misle svi kao novinar CNN,najbolje je pokazao Emanuel Makron, Francuski predsednik,koji je izgovorio ovu rečenicu onoga časa kada je stupio na tlo Srbije,zemlje "prijatelja po oružju" u kojoj je boravio  15. i 16.jula 2019.godine:"Čestitam na velikoj pobedi Novaka Djokovića.Zaista je velika i srpski narod zaslužuje da se raduje toj pobedi". 

Oglasio se i Boris Beker.
Publika mora da bude svesna veličine Novaka Djokovića.Beker je kritikovao navijanje protiv Djokovića,posebno ovacije na greške,što je,kako je ocenio,neprihvatljivo u tenisu.

Ali sve to ne menja  stvarnost.Već sutra brojne zlobnosti I gluposti odneće Temza ali priča o njima ostaje kao tamna I ružna stranica za ovog najvećeg svetskog  turnira u tenisu.Najvećeg vašara i prestižne modne piste gde ako nešto značite morate i tu da budete.Medju njima,svojevrsnim licemerima

Po peti put

Kada se meč završio, krenula je parada licemerja i kameleonstva. Kao i uvek, intonaciju je davala kraljevska loža.Pošto smo imali priliku da vidimo celokupnu protokolarnu atmosferu bili smo i svedoci očigledne   kameleonske transformacije. Ali sve to neće promeniti njihov stav prema nama.Tvrdim, da je svaki naredni Vimbldon prilika da svet u živo gleda još jednu srpsku golgotu, još jedan rat na zelenoj travi.Jer sve ovo je sve više "rat" a sve manje tenis.

Ako bih neko voleo da nije tako i da Englezi konačno promjene stav o nama Srbima,budite sigurni, da je to moja malenkost.Dakle, nisam "fabrika" nikakvih teorija zavere koliko sam iskreno opterećen svakodnevnim lošim signalima koji dolaze sa Ostrva.Imam utisak da je sve to duboko zasadjeno u korenima i mentalnom sklopu svakog Engleza i da su male šanse bilo šta da se promeni i u generacijama koje tek dolaze.Zašto je to tako ja nisam sposoban da dam odgovor i pored upornog čeprkanja po vekovnoj istoriji Srpsko-Engleskih odnosa.Ono ušta sam siguran to je činjenica da bi smo kao narod i zemlja mnogo brže napredovali da su oni uz nas ali NE kao njihova vazalna "braca"uvek spremna da kleknu i za krunu učine sve.U ime nas Srba, za sada im Nole najbolje i najkonkretniji odgovara.I to PET puta.Danas je zbog toga "dan žalosti"u Londonu.Pričaće dugo, tećiće reke viskija,smišljaće se nove pakosti.A ja bih želeo da sve bude obrnuto.

I za kraj da vas podsjetim i ovo.Centrala PR tokom bombardovanja NATO-a bila je u Londonu.Sećate se Tonija Blera, Alistera Kembela i Džejmija Šena i svih onih njihovih užasnih LAŽI kojima su zasipali svet o našim zločinima i silovanjima počinjenim na ovim prostorima.Uspeli su da nas od žrtava pretvore u monstrume.Ta prokleta anatema još uvek traje!!!


четвртак, 11. јул 2019.

MRŽNJA SE NE STIŠAVA!


Da li nekoga u Bosni u opšte zanima šta osam miliona Srba misli o njihovoj kampanji da srpski narod proglase genocidnim!!! Tu priču godinama intenziviraju u vreme obeležavanja tragedije u Potočarima upkos činjenici da je Medjunarodni sud rekao da nema ni jednog- jedinog elemenat da se Srbija proglasi genocidnom nacijom.To isto rekli su i poznati istoričari koji se decenijama bore protiv holohausta.

 "Strašno je Srebrenicu porediti sa holokaustom,kaže jedan od napoznatijih svetskih lovaca na naciste Efraim Zurof,direktor centra "Simon Vizantel" iz Izraela i dodaje, da je apsurdno porediti holokaust u Ruandi i  zločine u Srebrnici.Voleo bih da su nacisti sklonili jevrejske žene i decu pre svakog krvavog pohoda,umesto što su ih ubili,ali to se nije desilo...Pre svega, ni u Ruandi ni Srebrnici nisu bila masovna ubijanja kakva su počinjena u holokaustu.Ono što se tamo desilo,nije definicija genocida.Mislim da je odluka da se to nazove genocidom doneta iz političkih razloga." 

I pored toga...

Želja pojedinih krugova u Sarajevu je da tako teška anatema padne na Srbe koji su po njima jedini krivci za sve strahote nastale u ludilu jednog užasnog gradjanskog rata za koga se znalo da će imati strašne posledice. Bolno je sve to, gospodo Bošnjaci, što se čuje i čemu se teži ! Potočari nisu i ne mogu biti tragedija sa kojom se manipuliše i trguje.Zlikovce za ova zlodela treba tražiti na jednoj i dugoj strani. Zna se ko je to činio i zašto je to činio, kao i što se zna da zbog pojedinaca ne može jedan celi narod da bude proglašen krivim i da mu se oko vrata okači takva optužba koja vekovima ostaje kao strašno obeležje. 

Ceo svet vidi da је vasceli bošnjači narod, u cilju ostvarivanja ove ideje, pokrenuo neverovatnu marketinšku kampanju koju podupiru stotinama svakojakih tvrdnji da smo mi Srbi zločinci i da nam ništa drugo ne prostaje nego da  priznamo da smo u tom gradjanskom ratu učinili nevidjena nedela. Toliko velika, da svi zločini iz Drugog svetskog rata,ubistva počinjeni nad jevrejima, srbima i drugim narodima, nisi ništa za ono što se dogodilo u Srebrnici. Ali da ne merimo težinu jednih I drugih.Jer,zločin je zločin!

Sve nas to duboko boli i vredja.Morate znati da ni jedan pripadnik srpskog naroda ni u jednom ratu nije činio zlodela nad drugima koliko su svi drugi činili nad nama! Pokušaj da krenemo sa mrtve tačke i da ravnopravno razgovaramo o svim žrtvama ovog rata i zločinima koje su činili pojedinci, propao je sa pokušajem linča i pokušajem direktnog ubistva Aleksandra Vučića, predsednika Srbije.O tome se godinama ćuti.Ćute organizatori i počinioci a od Srbije se traži pokajanje prožeto poniženjem.
O ovome se u Bosni još ćuti!

Od tada, malo se o ratu u Bosni priča i to za stolom gde bi trebali da  sede prestavnici sva tri naroda. Mada se dobro zna, da nema tog stola koji bi tu priču izdržao a da ne pukne! Pričaju samo predstavnici Bošnjaka potpuno sinhronizovano, horski, becajući iz godine u godinu sve crnje i sve teže optužbe po nama Srbima. Mržnja se ne stišava! Naprotiv, sve je veća i veča! Najcrnje uvrede teku brže od  nabujalih bosanskih  reka i potoka.I uvek, kada druga - Srpska strana, otvori priču o nezapamćenim zločinima u selima duž Drine i Romanije gde je bilo 3.500  zaklanih Srba i gde je 800 dece ostalo bez roditelja,nastaju šumovi na vezama. I tada ,sve što može da govori krene da pljuje i proklinje naše seme i naše korene.

Ne može se to više izdržati a da negde ta emotivna  brana ne popusti.
Bol je velika ali svako ko misli da i u našim dušama ona nije takva velika, nepodnošljiva i grozna, grdno se vara. Ne možemo se prizvati pameću a da nam mržnja šiklja sa svih strana. Ne možemo! Jer ovaj rat nije počeo sam od sebe a laž je da oni koji su ga započeli nisu do tančina znali šta znači i kuda nesreća vodi kada se medju ljudima drugih vera a iste krvi zametne mržnja i nepodnošljivost. Znali su zlikovci to dobro ali im je bila preča svoja priča, svoje laži i svoja beda sa kojom će kad tad pred Svevišnjim morati da polože račune

Ovako više ne ide gospodo Bošnjaci.Ne možete više tući po nama jer su narasli novi ljudi koji iz ove nesreće izvlače samo jednu- jedinu pouku:nikada više,nikada da kap krvi ne potekne Bosnom.

Stišaj te malo politiku mržnje.Proteraj te one koji na tome profitiraju i videćete da je lakše živeti i sa nepodnošljivim bolom za “očima” koje je vihor rata odne ko zna kud.Ali nikada ne zaboravite da i naše duše pate,da se i nama srce cepa ali da valja uprkos svemu mladima obezbediti bolju budućnost od ove užasne prošlosti koju smo svi mi iskusili na svojim ledjima.Prokleta bila…

четвртак, 4. јул 2019.

DR.LAZARIDIS KOSTA-KOLE


Ne ostavi me bože bez prijatelja!Grčka možda nije zemlja pravi primer za jednu ovakvu konstataciju izvučenu iz brojnog arsenala naših dobrih i mudrih narodnih izreka.Pogotovo,što iskrena dobrodošlica,poštovanje,ljubav koja se ne da sakriti,  isijava na licu,ajde da ne kažemo  i time preteram,svakog  Grka, ali svakog petog šestog  e, to je već više nego sigurno.

Dovoljno je da malo duže boravite u prestonicu turizma na Halkidici pa i sami da se uverite koliko mesno stanovniše ljubazno i iskreno prihvata hiljade i hiljade naših turista koji ovde borave od 15.maja, kada se sezona zvanično otvara, pa sve do 15.oktobra, kada vam umorno i musavo more kaže,e, sada je dosta! Pustite nas da i mi odmorimo,da plaže okupamo, talase properemo, restorane okrečimo a naša umorna tela prinesemo dugim iscrpljujućim jesenjim i zimskim snovima.Da, i da prebrojimo svaki  evro i one graške znoja koje su se slivale sa lica od šest ujutru pa do kasnih ponoćnih sati. Da li je sve vredelo ovolikog truda i odricanja.

Pefkohori ! Može li neko konačno objaviti koliko je Srba boravilo tokom ovog i mnogih drugih leta i koliko je  njih tu zanoćilo, jednu ili prosečnih deset noći. Koliko su novca ostavili moji zemljaci koje već godinama sa uživanjem gledam sa koliko slobode i poštovanje se odnose prema svakom kamenu i zrnu peska izvrnutim i preturenim po sotinu puta dok borave u ovom gradu prema kome ni jednog časa ne skrivaju ljubav i iskrenu želju da mu se vrate  već do jesni ili sa prvim prolećnim zracima toplog mediteranskog sunca.

Vole Srbi Pefkohori,grad za koga će vam svaki meštanin reći da je naseobina dobrih i časnih ljudi, po najviše onih koji potiču iz kontraverznih Cincarskih porodica sviklih da rade, štede i cent sto puta okrenu dokle ga ne potroše. Ali,malo ko će propustiti da vam kaže da je Pefkohori i prava vazdušna banja izložena stalnim strujama hladnog planinskog vazduha sa vrha Atosa, stare planinske gromade, koja već milinijumima stoji iznad najstarije pravoslavne države sa svojih 20 manastira i stotinama isposnika koji su  dušu svoju predali bogu.

U hladu Atoskih čempresa, već punih deset vekova, stoluje Hilendarska svetinja podignuta rukama Svetog Simeona i i sina mu Rastka Nemanjića- zamonašenog sa imenom Sveti Sava.Ti vetrovi, te ruže vetrova, svake večeri prikradu se i nežno pomiluju oznojeno lice, nagorela ledja i pokrenu vragolaste želje za velikom i nikada ne doživljenim noćima punog meseca i ljubavi koja nadire iz srca i duše. Nigde se  tako snažno i tako emotivno ne voli kao u Pefkhoriju dok vam blagi povetarac, sa vrha iznad 2.080 metara, šalje poruke leta, slanog mora  a u noćima dugim i prohladnim skida mekani pokrivač sa vrelog tela željnog ljubavi i čežnje.

Vole Srbi Perfohori i to iz dubine duše i snagom koja se obnavlja i vrača u večerima prohladnim dok vas ruže vetrova sa svetog Atosa podsećaju da valja živeti i svakom danu se radovati.U tom gradu kome se vraćam više od deceniju i po tek ovih dana, u času jedne male ljudske muke, sreo sam čoveka koga sam sasvim svesno i odgovorno nazvao svojim prijateljem.

Dr.Kostas Lazaridis


Dr.Kostas Lazaridis.Za nas Srbe Kole,Kostica i još najmanje deset nadimaka izniklih iz naše želje da mu tepamo i kažemo koliko nam je on drag i koliko ga svi mi,koji smo imali priliku da ga bolje upoznamo, iskreno i volimo.Kole je Grk od glave do pete ali sa dušom,srcem i armaturom tvrdog i postojnog Srbina koji me je odmah na početku razgovora raspametio i iskreno rasplakao.

Sve što znam i od čega živim i zašto živim, naučio sam od Srba,mojih profesora koji su me podućili, tokom studija na Medicinskom fakultetu u Niši. Šta je to lekarska profesija i sa koliko odanošću i humane osećanosti morate da se odnosite prema svakom pacijentu i onome kome je nešto i onemo kome nije ništa.Moje poštovanje i moj odnos prema Srbima koji dolaze u moju ordinaciju i na po koju lepu reč,nije nešto o čemu valja mnogo pričati.To naprosto izlazi iz mene i veruj te mi nema sretnijeg čoveka kada nekom mogu da pripomognem tokom svog boravka na letovanju. Znam koliko se teško živi u Srbiji i koliko svi ti ljudi štede ne bi li sebi  priuštili barem deset dana na moru.Jezik  mi nije barijera ni onaj sa niškim akcentom, a koliko volim i poštujem vaš humor,o tome ne bih da pričam.

Kole se česti zaplete u jednoj jezičkoj konstrujciju kada priča i razdvaja na „naše“ i „vaše“.A onda zastane i odlučno doktorski konstatuje „svi smo mi naši“.

Kole potiče iz gasarbajterske porodice koja je iz Soluna otišla na rad u Nemačku,gde se on rodio 1978.godine.On i sestra su okusili i taj život.Kada je došlo vreme, upisao je Medicinu u Nišu gde je završio posdiplomske i doktorske studije.On je inače spacijalista Porodične medicine i vlasnik je jednog modernog Medicinskog centra gde pored svoje struke u pomoć često poziva i kolege iz Soluna.Pili smo kafu kada su kod njeg ordinirali specijalista kardiolog i ginekolog.Na recepciji ordinacije pre podne radi jedna naša beogradjanka na ćijoj karti piše Marina a po podne,po nekada, i njegova supruga inače majka dva sina i jedne lepe devojčice,preslikane očeve princeze.

O njegovim lekarskim podvizima tek će se ispredati lepe priče.Svaka godina izrodi po nešto ali slučaj iz prošle sezone  ostače dugo da se prepričava.Jedan naš čovek je dobio na plaži infarkt.Kole je bio u trenu tu i njegova odluka da odmah pozove helikopter iz Kliničkog centra u Solunu,značili su za pacijenta spas i novi život.Kole je bio sa njim u hilekopteru a danas kada pričamo o tom slučaju,o čemu je pisala i Politika,on se samo nasmeši i kao da kaže „presretan sam“!

Na rastanku,rekao sam mu jednu istinu.Ako bi svi Srbi,koji provode leto u Pefkohoriju, imali pravo glasa,dr.Kostas Lazaridis-Kole,bio bi nadmoćno izabran za gradonačelnika ove srpske turističke meke. Ako ne to,Srbi će ga predložiti za mesto počasnog konzula na teritoriji cele Halkidike. Živ bio Kole,moj dragi prijatelju!