Kasno
sam saznao, a morao sam pre.Po obićaju,tužne vesti dolaze brzinom munje. Ova je
okasnila. Ispisujem ove redove u kasnim večernjim satima ovog ponedeljka kada je
njegovo telo već bilo u zagrljaju majčice zemlje iz koje smo poteklu u koju se
vraćamo. Oplakujem trenutak njegove prerane smrti dok me sećanja vuku daleko u
godine kada smo verovali da samo nas smrt neće pohoditi jer,rano je za
umiranje.Valjalo je živeti i u životu
reći čak i one ružne snove koje
bi smo rado da zboravimo.
Janko Janković |
Janko
je bio čovek lepih crta,usto dobre i plemenite naravi,mirnog pogleda i
neodoljivih očiju. Govorio bi kada bih morao ili kada bi ga neko pitao. Nije
žurio,verovao je da mudar čovek napre
mora da promisli, poštedi sebe glupih izazova a onda kaže, zrelo i pametno. Ako je to još činio kako je Janko Janković znao, razgovetno,
jako, snažno sa akcentom i tonom za oktavu
višim od drugih. Mnogi su verovali da je to dobro uigran trik njegovog
ličnog ili kako se to danas kaže ,personalnog stava, a ja sam znao da je to deo
njegove topličke genetike uvek spremne
da se rasplamsa i razigra ako je
to nečemu vredelo. Čovek takvog mentalnog senzibiliteta uvek je verovao da utisak ili
otisak moraju da ostanu posle svakog razgovora ili kratgog susretanja.
Grad i brojne generacije, pamte ga kao svoga, gradskog profesora intelektuialne i
moćne konstrukcije koja je ulivala poverenje.Vidim da su ga poštovali i voleli
a iskreno, sve drugo, u ovom vremenu opšte mržnje, netolerancije i nepodnošljivosti,
za njega, Janka Jankovića, zaličilo bi na plagijat života.
Susretali
smo se pri kraju njegovih studija a na
početku mojih,na senovitim stazma mirišljivih lipa usred Studenskog grada.Kao i uvek, bio je umeren i tih rešen
da što pre sedne u večernji voz i u neko
rano letnje jutro stigne u grad svoje maladosti.Tu se zaljubio, oženio lepom
lokalnom devojkom iz uvažene porodice Duška Tomića Sidže. Koka mu
je na svet donela sina i ćerku i još snažnije učvrstila njegov ugled u varoši
koja je polako ali sigurno, iz dana u dan, ulazila u nove vihore političkog pluralizma o kome nismo znali baš ništa.Gledao
je kolone izbeglica, preživeo strahote bombardovanja, osluškivao ratne bubnjeve
sa Kosova i verovao da se ništa tako ne voli i ne poštuje kao svoj rodni grad. Uzvratio
mu je i grad i njegovi sugradjani.Tuguje Bajna čaršija za svojim dobrim i
časnim profesorom, melodičnog imena i prezuimena: Janko Janković!
Počivaj u miru i neka ti je večna slava!
Počivaj u miru i neka ti je večna slava!