Kuršumlija pedesetih godina |
Od te krivine,desno,išlo se ka bolnici i gradskom
porodilištu.Za nama bi usput ostao gradski mlin.Put makadanski zimi i u vreme
kiša izlokan i pun bara,vodio je pored centrale odakle se grad snabdevao
strujom,tek toliko da po kućama škilji po koja sijalica a i na gradskim
bamderama rasveta koja nije dobacivala daleko.
Levo od raskrsnice put je dolinomToplice vodio preko
Žuča i Merćeza do Lukovske banje.Bio je to put užasa i jedan od glavnih razloga
što su ljudi,čim bi se osnažili,odlućivali da odavde pobegnu bilo gde, samo da
se više ne muče putujući pazarnim danom do Kušumlije ili o saborima i poznatim
vašarima.
Na samoj krivnini,za to vreme,bio je veliki plac
sa kućom,njivom i šljivakom do samo obale Toplice,u vlasništvu dve sestre Vide
i Mime.Čudnim i osobenim ženama.Nigde nisu odlazile i niko im nije dolazio.Večito
su živele u strahu da će ih neko napasti i opljačkati.U neko vreme čulo se da prodaju
kuću i zemlju.Ovu dobru priliku nije hteo da propusti Zoran „Prdonjić“ iz
Mikuljane.Kuća je ostale a šta od ideje da se tu razvije jedna dobra
obućarska radnja koja bi proizvodila i jevtinu obuću? Gotovo ništa.
Do njih je bio plac sa omalenom kućom Mirice
Dimitrijevića, strasnog ribolovca i baštovana.Od njega smo kupovali prve listove salate, veze mladog luka, rotkvice,
paprike. Kuća pored njegove pripadala je porodici Hranislava Dimitrijevića,koji
je svoj radni vek, pošto je morao da ode iz Kuršumlije, završio u čuvenom
beogradskom„Pelivanu“. Imao je četiri sina Radeta,Ljubu,Tomu i Macu.Do njih je bila kuća Mile Dimitrijevića čiji je sin-jedinac Mića bio oficir JNA.U nizu kuča, malih prizemljuša, sa lepom baštom
punom cveča, sledeća je bila kuča Voje Dimitrijevića- Džinca. Fudbalera
Kosanice i dogogodišnjeg fudbalskog radnika bez koga se nije moglo.Bio je
strastveni ribolovac.Imao je ćerku Radicu, sina Radeta, oficira JNA i lepu ženu
Olgu .
Veliko imanje sa zidanom kućom pripadalo je još jednoj porodici Dimitrijević koja je u
gradu bila poznata po nadimku jednog od njih: imanje Bisinih. Korpulentni Bisa
Dimitrijević bio je alfa i omega gradskog komunalnog. Krpio je vodovodnu mrežu,
otpušavao kanalizaciju, praznio septičke jame a petkom i subotom, održavao
gradsko kupatilo gde smo se svi kupali. Prema nama klincima znao je da bude
jako surov.Taman kada bi smo se
raskravili i lepo zagrejali pod mlazom tople vode on bi najednom pusti
hladni tuš da nas opomene da i drugi čekaju na kupanje. Nastao bi opšti haos.“Pusti vruću“,vikali smo na
glas a mnogi kreštali upola glasa jer su bili prekinuti o trenutku kada su
trebali da dožive vrhunac svojih uobičajnih mladalačkih onanija. Za nas
onaničare ili kako su nas u gradu stariji zvali-drkadjije, petak je bio
značajan dan.Tada su se kupale devojke, žene i starije bake. Po običaju, naša
lepa nastavnica francuskog, tek pristigle iz Beograda, kupala bi se u
kabinu na samom ćošku gde je bio i mali
prozor.Gurali smo se da vidimo njene čvrste grudi a ona se pravila luda kao da
nas nije primećivala. Naprotiv,videli smo da se ponekada isteže na prstima da
nam što više potpali strasti za naše sutrašnje kupanje i naravno...
Bisin unuk Dragan koji je nasledio taj porodični nadimak, bio sjajan matematičar,pametan
i intelegentan mladić. Nažalost, nikada nije uspeo da završi ni jedan fakultet.Umro
je jako mlad i to na radnom mestu noćnog portira u Robnoj kući Beograd. Za
sobom je ostavio ženu i dve ćerke. Zbog viška kiseline u stomaku pred svima nama, i
to za opkladu, ladno bi pojeo celu
staklenu čašu. Svi smo bili u čudu.
Bisini su bili jako bogati a o tom bogastvu
ispredale su se razne priče.To nikada niko nije saznao da li su zaista imali
zlata. Mi smo sa divljenjem gledali na to njihovo veliko imanje koje se od
glavnog puta, blagom padinom, spustalo do same oble Toplice. Po nekada bi smo
gladni svratili i u njihov voćnjak da se nahranimo tršanja, šljiva i jabuka. Ako
bi nas Bisa ugledao, morali smo da bežimo glavom bez obzira gazeći po nekada i
hladnu vodu nadošleToplice.
Mojim rodjenjem, 30.septembra 1948. naša porodica se proširila.Tata je već
radio u Kuršumliji a vikendom dolazio u Žalicu. Pošto sam prohodao i ojačao, a
to znači da sam već ima godinu dana, preselili smo se u Kušumliju a stan
iznajmili baš kod Bise i njegovog brata Tome. Majka mi je pričala da sam bio živahno i nemirno
dete. Gazda Tomi to nije odgovaralo pa je počeo za svaku sitnicu da me juri i
preti batinama. Da bih izbegao njegovu nervozu i očitu netrpeljivost, čoveka
koga su svi u gradu znali kao baksuza, ja bih kada bio on počeo da preti,
izgovaro spasonosu rečenicu:“Mali Zoja,mali Zoja.Ne mo biješ“.
Nismo tu dugo ostali. Ubrzo smo kupili svoju kuću u koju je 1952.ušao brat Mića a četiri godine kasnije na svet je došao Dragoljub.
Nismo tu dugo ostali. Ubrzo smo kupili svoju kuću u koju je 1952.ušao brat Mića a četiri godine kasnije na svet je došao Dragoljub.
Putić pored njih vodio je pravo u dvorište
porodice Luković. Levo je bila kuća Vojina i supruge mu Milke koju smo svi zavali Nina, sa sinovima
Radetom, Cicom, Diskom i ćerkama Dudom i Nikom. Vojin je rodjen 1900.godine i bio je
jedan od najmladjih učesnika Topličkog ustanka. Imao je samo 17 godina kada je krenuo da se bori protiv Bugarskih
okupatora. Preživeo je sve strahote ovog ustanka. Kada se preselio za Beograd
od Udruženja boraca bio je stalno
pozivan na razne svečanosti i putovanja do Krfa i Zejtinlika. Kušumlićanima je ostao u sećanju kao dobar kafedžija
koji je držao “ Dom sindikata“ dok je kafana „Proleće“ ,za koju kuršumličani ne znaju da se prvo zvala "Mali Pariz"i da je bila u vlasništvu moga kuma Obrada Lukovića. Doduše,te kafane davno nema ali zato još uvek postoji Vojinova kafana "Dom sindikata" u kojoj se danas nalazi gvoždjara, poznata po Pašiću koji je tu šefovao do kraja svoga života.
Dosta sam vremena proveo u porodici Radeta i Dare
a inače,najstarijeg Vojinovog sina koji je
živeo na Dorćolu u poznatom Jevreskom kvartu. Moj kum Boban je stanovao
kod njih u vreme naših studija u Beogradu.To je bila jedna, za ovo vreme i za
mnoga druga vremena, prosto neverovatna porodica. Nigde nisam video takvu
harmoniju, smirenost i tišinu. Kada bi pričali medju sobom, a imali su dvoje divne dece,sina Dragana i
ćerku Andjelku, oni su šaputali ili pevali. Rade je bio knjigovodja a Dara
šnajderica. Popodne bi zajedno pritisli na „singericu“ .Sve je prštalo od
caktanja mašine koja je šarala po tekstilu i njihovog dvoglasnog pevanja. Zvučeli
su kao slavuji. Svi Vojinovi sinovi i snajke su se davno upokojili osim Dare
koja svoje dane provodi u Staračkom domu.
Preko puta kuće Vojina Lukoviča,bila je kuća moga
kuma Miomira Bobana Lukovića koji je tu rodjen u braku Obrada i Ljubice-Ljube
Luković.Iz ovog braka rodjena je i sestra Miomira-Mikica,starija od Bobana. Priča
o njima je u svemu i moja priča.
Slika bogatih kuršumliskih porodica iz tridesete godine |
Tu sam porastao, dane provodio u igrama i učenju, mnogo ručkova pojeo i prvu
kafu u životu popio ali kafu koju nam je
zgotivila tetka Ljuba na svoj
način. Njapre bi na „smederevcu“ pržila sirovu kafu, potom je polako mlela
u ručnom mlinu a onda odatle presipla par kašičica u vrelu vodu koja je več
ključala u džezvi. Sa penom odozgo mamila nas je ova domaća kafa fantastičnog mirisa i ukusa koja je tako lepo
pristajala u malim šarenim fildžanima kupljenim ko zna kada i ko zna gde.Ta
kafa se nije gutala već lagano kroz zube srkala da vam nadraži sva čula pre nego što će potonuti u tamu polupraznog
želuca. Uz nju su išle ozbiljne, domaćinske
priče a ogovaranja i bezvezna laprdanja, činala su kafu lošom i neukusnom. I
danas se sećam ukusa te prve kafe. Ja i Boban smo to polagano pili a preku puta nas sedeo bi čika Obrad koji je
se izbudio pošto je odspavao sat i po i
onako oran i raspoložen za priču, napre bi
izvadio iz zelene kutija nadeleko
čuvenu Nišku moravu, pripalio, potego prvi dim do „daske“ a potom srknuo gutalj kafe uz obavezno pitanje
„jesili je Ljubo dobro zasladila“?
Najčešže smo razglabali sportska pitanja u čemu smo se u potpunosi
slagali. Sva troica smo bili odani Zvezdaši a tetka Ljuba bi kandidovala neko
gradsku temu koju je sinoć čula na korzou. Naravno, neizbežna su bila i pitanja
iz škole.
Tačno u pola osam, svi bi smo sledeći čika Obrada.
Stolice okretali ka malom ekranu gde je za koji trenutak trebo da počne Dnevnik. Mir i tišina je vladala sobom uz poneki dodatni komentar tipa „e, ovaj ga je baš
zabrljao“. Obraćanje Tita se slušala sa prekidima disanja a sport sa
radošću. Naročito vesti o uspesima Zvezde.
Kuća Lukovičevih, prostrana i uvek ukusno
opremljena,za nas je bila oaza sreće, mira i velikog zadovoljstva. Medju prvima
u gradu moj kum,a tako smo se oslovljavali od zabavišta pa do danas, imao je
svoj gramofon marke „suprafon“. Ploče naših popularnih pevača, Djordja
Marjanovića, Zlatka Golubovića, Mikija Jevremovića, Dragana Stojnića i naravno,
neizbežne Italijanske kancone na čelu sa Al Banom, Dominikom
Modunjom, Čelentanom, Ritom Pavone, Rokom Granatom, Serdjom Endrigom, Djirolom
Činkveti i mnogim drugima. Po ceo dan se neka od tih ploča vrtela a mi bi smo
se trudili da pevače nadjačamo svojim pubertetskim glasovima. Pevali smo, pevali
a ni svesni bili nismo da na taj način
polako učimo jezik
i sve više i više tonemo u čari italijanske kulture, lepote, mode i
njihovog sporta. Došli smo dotle da su u jednom času, njihve farmerke, majice i
prelepe cipele, bili naše životno pitanje br.1.Ili to, ili ništa!
Lukovići su medju prvima u kuću uneli i televizor crno-bele boje, marke
Ei Niš.Sve što se pojavljivalo na
ekranu, mi bi smo gledali širom otvorenih očiju. Naročito smo bili opčinjeni
sportovima koje nismo mogli da vidim iz
naše Kuršumlije. Sećam se prvenstva Evrope u klizanju i sjanih klizačica koje
su nas opčinjavale svojim klizanjem ali
i svojim izgledom. Bile su to prelepe pojave koje su budile maštu .Jedna od
njih ostala mi je u dubokom sećanju. Zvala se Gabrijela Sajfert, Nemica poreklom. Carevala je ovim
sportom od 1967. pa do 1972.godine.
O utakmicama reprezentacije, derbiju Zvezde i
Partizana, izlišno je govoriti. Zakucavali smo se ispred ekrana i lovili svaku
Šekijevu fintu, Džajin prodor, Stojanovićevu odbranu ali i predivne
fudbalske vragolije Galića, Vlade Kovačevića, Jusufija,
Šoleta...
Gradska bolnica,slikano 1930.godine |
Imanje porodice Luković bilo je zaista veliko.Sva
ravnica ispod njihove kuće, pa do same obale Toplice, pripadla je njima. Za nas
su bili najvažniji voćnjaci. Znali smo kada koja trešnja zri, pa kruška i
brojne sorte sočnih jabuka. Niko nam
nije branio da jedemo koliko nam je drago. Tu, u jednom ćošku imanja, imali smo
i svoj kutak, naše parče igrališta pored same reke prekriveno sitnim peskom
bogom danim za trčanje, guranje, padanje ali bez povreda i lomova. Igrali smo
fudbal na male goliće sa Dimitrijevićima
a sa televizije smo pažljivo skidali
pravila tenisa i bagmintona.Tenis smo igrali
sa gumenim lopticama „borovo“ i
maminim pirajkama, drvenim lopatama za pranje veša a bagminton sa pravim
reketima kupljenim na nekom od vašara. U tom sportu smo bili pravi
virtuozi.Trčali bi smo, bacali se za
onom mrežastom lopticom dok smo mogli na
naogama da stojimo. U sumrak smo se rastajali, trćali do kuće na kupanje i oblačenje i natrag na korzo koji ni
u jednoj varijenati nije smeo da prodje bez nas.Imali smo čak i svoje mesto gde
smo stajali i pažljivo promatrali svaki lik koji se vrteo u tom ringu a
naroćito mlade i lepe nećake koje su
stigle prepodnevnim vozom na svoj raspust, opuštanje bez nadzora i žestoko
zaljublivanje toliko jako da niko nije znao gde
ova dečica udaraju glavom. E, te „jake“ i velike ljubavi, bile su
skrivena tajna naše Bajne čaršije. Nešto
je bilo u ljudima, nešto u vazduhu, u rekama i bazenu, nešto što se samo ovde
doživljavalo a potom celog života sanjalo.
Čika Obrad je bio jedna po svemu neobična i
nesvakodašnja ličnost.Gradska poluga koja kada se pokrene nema nije jedne šanse da ubrzo stane. Rodjen
je u Ravništu u selu podno Pančića, odakle potiču i Šulovići. Selo vekovnih kopača bogate kopaoničke rude za
koje mnogi misle da svoje korene vuku od
drevnih Saskih rudara koji su u ove krajeve došli još na poziv Nemanje
da podučavaju ljude ovom teškom zanatu. Lukovići su otišli niz reku i svoj dom
sagradili u Kuršumliji. Kum Obrad je bio lik koji je u sebe sjedinio sve što je
morao imati svako ko se odlučio ovde da
živi i radi.Uslov je bio da pokorno i bezpogovorno sluša naredbe drskih i priglupih gospodara varoši. To
je bilo pravilo da se opstane. U kući, on je bio druga ličnost. Koliko god da
je dolazio napet i iznerviran,dovoljno je bilo da tetka Ljuba otvori usta i
naglas se upita:Obrade,šta ti je ! Zvladao bi mir i ni muva se nije više čula.
Za njega su vezane brojne gradske anegtote koje se i danas rado
prepričavaju.On je po gradu vitlao
svoja krupna koščata pleća noseći sav
teret na nogama i koraku dužem od metar
i deset.Auto mu nije trebao pa nisu retke bile
scene da dok on kao vihor prolazi gradom za njim trči par radnika i
poslovodja nešto da ga pitaju i nešto važno da mu saopšte.Tako se u neprilici našao
jedan gorštak koga je on jednostavno zvao Milisav.
Šta ti treba Milisave? Poso direktore! E,
slušaj.Nisi valjao tvojima a kako ja da verujem da ćeš valjati nama! I
gotovo,Milisavu bi presudjeno.Ili drugi slučaj.
Kada je moj kum već u veliko krčio put jednog od najboljih i najuspešnijih
direktora vrtića „Sunce“, kum Obrad mu
je preko mog brata Miće često slao
poruke ove sadržine. „Kume kaži onom konju neka
ide kod Korčagina. Neka bude uz njega i da se ne odvaja od njega, jer
ovaj krvnik će ga sruši, precrtati kao da nije postojao“. Boban nije poslušao savet
svog oca. Ostao je da radi, da podiže i
vaspitava brojne generacije kuršumlijske dece koja su svuda gde su se zatekla ostavljala dobar
utisak. Nije se svadjao i nije nikome prkosio. Politikom se bavio iz „senke“ a
uporno je odbijao brojne ponude da preuzme mesto predsednika opštine. Boki je preživeo
Korčagina ali nije neke kvazi ljude i
prave barabe koji su se u život grada pojavili kao i onaj mulj koji je
nabujala Toplica ostavljala na obali da se suši i strašno zaudara. Imao je
pravo na još godinu rada i upravljanja ali oni su navili sat i kada mu je "odzvonilo", odneli mu rešenje o penzionisanju i naprosto ga oterali iz svoje druge kuće kojoj je sve žrtvovao. I
sebe i porodicu i život. Ništa osim
„Sunca“ za njega nije postojalo.
Tetka Ljuba je preminula desetak godina pre nego
što će se upokojiti i kum Obrad. Ako postoji, pa makar i u pričama „lepa“ smrt,
onda je Bog njemu tu počast dodelio. Ustao je tog jutra nešto ranije. Unuk Ivan
je već bio budan. Po običaju, svi zajedno
su ispijali prvu jutarnju kafu koju je njemu, po receptu Ljube, skuvala njegova
voljena snaja Verica koja je poput svih
pametnih žena dobro znala pravila kako se u jednoj porodici održava sloga i
postiže normalna porodična harmonija. Išla je uz dlaku svome svekru, u svemu ga
podržavala a kada joj je trebala njegova podrška ona nikada nije izostala.Tog
jutra, ispio je kafu, zapali Moravu, povuko nekoliko dimova i
ostatak cigarete ostavio da dogoreva na ivici kristalne piksle.
“Ja ću malo da prilegnem,govorio je snaji Verici.Eno moja Ljuba ide
po mene.Vidim je,već prelazi most“! Lagano
je potom prislonio glavu na
jastuk pogledao svojim blagim očima snaju Vericu i uz tihi ropac stigao da izgovori:"Snajka,stigao je blag dan"! Bile su to poslednje reči mog dobrog kuma i meni dragog čoveka. Sa njima je odlepršao u večnost. Ko zna, možda su se tu na vratima susrele njihove voljene
duše i onako gosposki, ruku pod ruku, za uvek otišli sa ovoga sveta.
Boban je po prirodi bio zaljubljiv čovek.Po
gotovo u maloj varoši o svemu se vodilo računa i ko si i odakle si iz koje
porodice potičeš i td. Verica, lepa ćerka mame Milke najboljeg gradskog pekara
Mileta, poznatijeg po nadimku „Ruta“ i sloganu "ožurdi", bila je njegova izabranica. Zaljubljeni
preko ušiju, neke hladne zimske večeri, omaklo im se. Iz te ljubavne „greške“
na svet će posle devet meseci doći moja kumica Ana. Ako je neko paradigma
svojih predaka, onda je Ana u sebe spojila sve osobine dede Mileta i deke
Obrada. I jedan i drugi su hrabro i smelo krčili svoj životni put.Teret su nosili na svojim
koščatim plećima a u sećanju ostali kao časni i dobri ljudi.Veliku ljudi male
varoši. Ne znam da li namerno, ili vodjenja tim životnim genima, tim istim
putem korača i Ana. Moja ponosna kuma, moja
radost i sreća koja je stigle da pohvata sve vozove i u trku se ukrca u prvu klasu jednog od njih a mesto u luksuznom kupeo budeo još rezervisano pored čoveka njenog života čije ime će saznati neki trenutak kasnije.Ja sam Ana, a on je smelo i odvažno uzvratio Sale - Saša Kaludjerović. I sve bi gotovo u jednom času.Puče ljubav i to velika ljubav. Čeznula
je za porodom a Bog joj se smilova i poznim četrdesetim rodila je malog Djordja.U
karijeri, na putu je da se domogne
Olimpa, zaobidje sva iskušenja i ostane upamćena kao njeni dedovi i njen otac. Srpska
javnost će je pamtiti kao iskreno hvaljenu
direktorku Sektora za investicije na Aerodromu Beograd. Završila je
veliku posao za Srbiju. Aerodrom je
dat Francuzima na dvodecenisku
koncesiju od čega je zemlja prihodovala
više od 500 miliona EU.
Ivam radi kao komercijalista u ŠIK-u Kopaonika a
najmladji Nemanja u nekom od prestoničkih projektnih bira. Boki i njegovo
„Ženče“ mirno žive u svojoj kućici, gaje
unuke, dočekuju prijatelje a čak, ove godine, po prvi put su se otisnuli put
Elade da i oni oseti draži Mediterana. Jedino što do dana današnjeg, moj dični
kum nije prihvatio, po cenu svega, je mobilni telefon. Neće da čuje za tu
spravicu.
Velike gradske litije |
Ta krivina i velika raskrsnica bila je jako važna tačka za sve nas.Opisao sam ko je sve
živeo na levoj strani puta gledajući prema
Mikuljani i Dankoviću. Na samoj krivini živeli su Dikići, poznati Cane lončar i
glavno gradsko spadalo Fidža Filipović.Porodica Caneta lončara stekla je zavidan autoritet medju komšijama i po umeću supruge Dare, rodjene negde na Kosovu. Bila je nenadmašna u spravljanju ukusnih tatlija. Mladju generaciju Dikića nisam stigao baš najbolje da upoznam ali njihovog stvoritelja-oca Mirčeta "Šilju" jesam i to dobro.Nesebično sam ga voleo i poštovao jer je bio retko dobar čovek,blage naravi sa večito izvajanim osmehom na licu.Kažu da sin i ćerka podsećaju na njega. On je pripadao jednoj generaciji o kojoj se malo zna u gradu pa i to da je Kuršumlija šezdesetih godina imala sjajan Gimnastičarski klub koji se takmičio sa mišičavim momcima iz Prokuplja i Niša.Jedan od tih akrobata bio je i Mirče.Blistao je na parteru i u preskocima dok su pored njega ništa slabiji bili i Pera Kilibarda, Mija "Paca", Mile "Baljče",Veli Franičin, Duško Sidja a nešto kasnije i Rade Grgur.U to vreme svetskom gimnastikom carevao je veliki Miroslav Cerar koji je snagom svog talenta, iz daleke Slovenije, uspeo u ovaj sport da privuče i grupu mladih naših sugradjana.Oni su na svim sletovima bili glavni momci grada a o njihovim "prelomima" i "lastama", koje su izvodili pred prepunim bazenom, priča se i danas, Pored njihovih kuća a ispod najvećeg
gradskog oraha sa najlepšom hladovinom u
vreme letnjih žega, vodio je puteljak do našeg gradskog bazena, našeg jezera, mora
i našeg okeana. Od 15. juna pa do preobraženja, tu smo provodili najlepše dane.
Nezaboravne dane. Bazen 25x15 m i tri reke prepunih riba sa bezbroj divnih plaža, bili su naše najveće blago, naše
carstvo, koje nam je u svemu pomoglo
da stasamo i postanemo normalni i
korisni ljudi.
Naravno,da nisam zaboravio i na veliku porodicu Gajić o kojoj pripremam poseban tekst.Njih više nema medju živima ali braća Aca,Vasko i Zlatko mnogo su zadužili ovaj grad.Tu je i neizbežna priča o Malini vrednom poslužitelju ,danas ih zovu "tetkice",u OŠ Drinka, inače majci jednog od najboljih golmana Kosanice koji je u svemu oponašao velikog Vladimira Bearu. Biće to priča o Leli Rajoviću i njegovoj brojnoj porodici.
Naravno,da nisam zaboravio i na veliku porodicu Gajić o kojoj pripremam poseban tekst.Njih više nema medju živima ali braća Aca,Vasko i Zlatko mnogo su zadužili ovaj grad.Tu je i neizbežna priča o Malini vrednom poslužitelju ,danas ih zovu "tetkice",u OŠ Drinka, inače majci jednog od najboljih golmana Kosanice koji je u svemu oponašao velikog Vladimira Bearu. Biće to priča o Leli Rajoviću i njegovoj brojnoj porodici.
Svakako posebno mestu u ovom delu Jorgovan male propada kuršumlijskoj Zemljoradničkoj
zadruzi koja je od bazena pa sve do Mikuljane držale stotine hektara plodne
topličke zemlje. Njenja funkcija je pored proizvodnje i uzgajanja žitarica, raznog
voća i povrća bila je jako značajna i u procesu edukacije.Seljaci su dolazili da se savetuju šta i kada da sade a mi klinci
smo po običaju ulazili u plantažu bresaka a s jeseni i u vinograde. Da se malo
prehranimo i najedeno onoga što nismo imali kod svojih kuča. Na našu veliku
nesreću, Zadruga je imala jednog opakog čuvara koji nam nije do ni šljivu sa
grane da pojedemo. Upamtili smo ga po nadimku „Čarda“ koji je na nas pujdao
kerove ali i ispaljivao patrone pune soli direktno u „meso“.To je znalo jako da
peče i da boli ukoliko bi neko bio pogodjen.Pričalo se da nam je tu pakost smeštao čika Arsa otac našeg divnog ali rano preminulog druga Dragoljuba Mladenovića-Cage. Po običaju, mi smo uvek znali kako
da ga nadmudrimo. U „kradju“ bi išao neko od najveštijih. On bi brao zrele
brskve i slao nam vodenim putem, kanalom odakle smo inače, i bazen punili
čistom vodom. Nismo ih prali niti preterano strepeli od neke infekcije. Voda je
bila čista i nikada nije bila hlorisana. Jednostavno, kada bi osetili da je voda postala prilično prljava mi bi smo ispustali
bazen uzimali u ruke grabove metle čistili njegovo dno i ponovo ga punili čistom
vodom.Ne sećam se da je ikada bilo nekih kožnih zaraza ili masovnih infekcija. Bilo
je to vreme siromašnih ali čistih i urednih ljudi. Mirisali smo na leto,na
proleće na sunce i lepo oprane i iskuvane košulje i majice.Milina božija.
lepo napisano i u velikom delu istinito ja svedok
ОдговориИзбриши