DUBROVAČKI KALENDAR ZA PROSTU GODINU 1898.
(U izdanju i nakladi Srpsko Dubrovačke Štamparije, A. Pusarića)
Stradun |
SRPSKI jezika je govorilo 9.713 Dubrovčana a ostali:Talijanski njih 716, Slovenski 19,Ruski 2,Češki 52,Poljski 6,Nemački 285,Madjarski 384. Čak 2.805 muškaraca je znalo pisati i čitati na svom jeziku i 1.696 žena. Potpuno nepismenih bilo je 2.674 muškaraca i 3.962 žene.
Danas je, što je i potpuno normalno,statistička slika o Dubovačkoj regiji ili ti Županiji, u potpunosti promenjena. Ovi podaci ostaju kao istorijske činjenice i oni za navek podsećaju na pitanje. "Gde se dedoše Srbi iz ovog drevnog grada". Nažalost, sve ono što je uistinu bilo srpsko, počev od jezika i dijalekta, pa do kulture i običaja, vremenom je postalo hrvatsko, pa se tako i danas mnogi čude kada shvate da su najveće perjanice „hrvatske nauke i književnosti", počev od Ruđera Boškovića, pa sve do Marina Držića, u stvari bili Srbi, odnosno ponosno isticali da govore srpskim jezikom.
Dubrovčani |
Za vreme celog 19. veka Srbi katolici bili su nosioci srpske narodne misli i značajan činilac srpskog naroda. Sve vreme su se otvoreno borili protiv poricanja postojanja srpstva u Dubrovniku, stalno ističući da je jedno vera, a drugo narodnost. Najveći, često i jedini razlog „olakog" prihvatanja katoličanstva među ovdašnjim Srbima bila je praksa da se u grad za stalnog žitelja ne prima niko ko prethodno ne usvoji pravila katoličke crkve. Ipak, pokatoličeni Srbi su i dalje ostajali Srbi, čuvajući tradiciju i svoje običaje. To je i razlog što se srpska obeležja u ovom, danas možda i „najhrvatskijem" gradu, mogu videti na svakom koraku.
Нема коментара:
Постави коментар